Činčile potiću iz južne Amerike, žive u planinama Anda, državama Peru, Čile, Bolivija i Argentina, na visinama od 5000 m. Tamo borave u prirodnim špiljama, pukotinama stijena i sličnim skloništima. Izložene su velikim promjenama u temperaturi: vrući ljetni dani prelaze u ledene noći. Temperaturne razlike između dana i noći mogu biti i 25 stupnjeva. Njihovo krzno ih štiti od vremenskih utjecaja, jedino jake vrućine ove životinje ne podnose, te im temperature preko 25 stupnjeva mogu izazvati toplotni udar, jer se životinje ne mogu znojenjem rashladiti - nemaju znojne žlijezde. Stoga činčile provode vruće dane u svojoj domovini u svojim hladnim skloništima i tek predvečer postanu aktivne. Vegetacija u njihovom prirodnom staništu je prilično mršava. Činčile se hrane sasušenim travama, biljkama, aromatičnim biljkama, grančicama, listovima i kaktusima. Činčile žive u velikim grupama, obično jedan mužjak zajedno sa ženkama. Činčile prespavaju dane, te postanu aktivne tek predvečer, kada koriste svježinu i sigurnost noći koju većinom provedu u potrazi za hranom i njegovanju svojih socijalnih kontakata.
Od divlje životinje, do ljubimca
Osvajanjem južne Amerike, postale su činčile zbog svojeg predivnog krzna i kod nas izvor za proizvodnju krzna. Sredinom dvadesetog stoljeća donesene su činčile u Europu, gdje se počnu otvarati farme za uzgoj radi krzna i udruživati u prve udruge činčila. Zahvaljujući naročito kvalitetnom krznu pošteđeni su bili zadnji primjerci u divljini, koji su unatoč tome ugroženi od izumiranja jer se sporo razmnažaju i vrlo se polagano oporavljaju od intezivnog izlova. Od 1910 se pokušava ove životinjice zaštititi i radi se na projektima puštanja uzgojenih životinja u svoje prirodno stanište. Za najveću vrstu činčila, kraljevsku činčilu je, nažalost dosla svaka pomoć prekasno - slovi kao izumrla. I druga vrsta činčile, bolivijska kratkorepa činčila (Chinchilla cinchilla boliviana) je također ugrožena vrsta.
Kao kućni ljubimci, činčile su postale, kao mnoge vrste glodavaca, tek zadnjih desetak godina, popularne. Oslobođene od strane udruga za zaštitu životinja sa uzgojnih farmi i iz pokusnih laboratorija, našle su put do dnevnih soba i pet trgovina. U domaćem uzgoju susrećemo se skoro samo sa dugorepom činčilom (chinchilla lanigera). Kako su te životinje tek od nedavno ciljano uzgajane, i dalje se smatraju kao divlje životinje.
Činčila danas ima mu različitim bojama i stalno se uzgajem dobivaju nove varijante. Međutim, boje krzna nisu odlučujuće za pravilno držanje životinje, stoga se ovdje neće posebno spominjati.
Socijalno ponašanje
Činčile su pripadnici čopora. Ne smiju se držati pojedinačno, uvijek najmanje po dvije. Istospolne jedinke se u pravilu dobro slažu ako nema u blizini jedinki suprotnog spola. Životinje bi trebale zajedno odrasti, ili ih, po mogućnosti, treba jednako stare združiti.
Držanje u paru nije preporučljivo. Kastracija kod mužjaka je vrlo rizičan zahvat. Ima čak slučajeva da kastrirani mužjak, nakon kastracije, više od svoje partnerice ne bude prihvaćen. Isto se tako često desi da kastracija ne uspije i ženka svejedno ostane skotna. Smrt kao poslijedica kastracije, nažalost nije rijetka. Neki mužjaci činčile ne podnose narkozu dobro i uginu nekoliko tjedana nakon kastracije, naizgled bez razloga. Također dolazi do alergija na materijal za šivanje, kao i upala na šavovima.
Činčile mogu imati godišnje 2-3 legla, po leglu 1-4 mlada, rijetko i do 6 mladunčadi (u tom slučaju se treba ručno podignuti mlade, jer majke često uginu od poslijedica preopterećenja). To svakako ne izgleda odmah teško, ali imajte na umu da činčile jako dugo žive i činjenicu, da mladi vrlo brzo spolno sazriju, te se može razmnažanje vrlo lako oteti kontroli. Mužjak pari i svoje kćeri, i napada sinove, tako da ih se treba odvojiti i držati odvojeno. Ako ne želite profesionalno uzgajati činčile, onda se radije držite istospolnih parova.
Klasifikacija
Činčile spadaju u klasu sisavaca (Mammalia), red glodavaca (Rodentia), podvrsta zamorčićima sličnim (Caviidae), srodstvo dugorepe činčile (Chinchilla lanigner) i bolivijske kratkorepe činčile (Chinchilla cinchilla boliviana).
Podaci
Težina
između 400 - 1000 g
Spolna zrelost
ženke između 6.-8. mjeseca, mužjaci između 4.-5. mjeseca
Rasplodna dob
Ženke najranije od 10 mjeseca života
Starost
činčile mogu živjeti između 15 - 22 godine
Veličina
Duljina tijela bez repa cca 20 i 26 cm, rep može bit dug od cca 10-20 cm
Tjelesna temperatura
37,5 - 39,5° C
Otkucaji srca
40-100-240/min
Osjetila
Oči
Kao noću aktivne životinjice, činčile imaju prilično velike oči. One su postavljene sa strane na glavi i omogućavaju im široko polje vida. Nisu u mogućnosti naročito dobro vidjeti prostorno i udaljenosti mogu samo teško odrediti.
Sluh
Činčile imaju jako dobar sluh i u stanju su čuti tonove koje ljudsko uho ne može čuti. Svoje velike uši mogu dobro pokretati kako bi otkrile izvor zvuka. Uši se mogu kao satelitski tanjuri, neovisno jedno o drugome, pokretati u raznim smjerovima.
Njuh
Činčile imaju jako dobar njuh i prilično se orijentiraju mirisima (markiranje teritorija, spremnost na parenje i t.d.)
Osjetilne dlačice
Na njuškici imaju duge osjetilne dlačice (cca 6-10 cm duge). Pomoću tih dlačica se mogu i u mraku dobro snalaziti.
Posebnosti
Analne žlijezde
Činčile imaju u anusu žlijezdu koja luči jaki sekret - žućkastu, rijetku tekućinu. Radi se o tzv. analnoj žlijezdi. Ta žlijezda se nerijetko zamijeni za gnojni čir ili jednu upalu.
Jedenje vlastitog izmeta
Činčile dijele u svojem slijepom crijevu vitamine i minerale koje onda preko izmeta ponovo unose u sebe. Jedenje vlastitog izmeta je za činčile normalno i zdravo, te se ni u kojem slučaju ne smije sprečavati ta navika.
Zubi
Prednja strana zdravih zubi činčile je zbog debljeg sloja minerala žuta, žuto-narančasta ili smećkasta. Ako su zubi jako svijetli ili bijeli te se lagano lome, radi se o nedostatku vitamina i/ili minerala.
Težina
Kako činčile imaju jako gusto krzno, teško je prepoznati dal su pre mršave ili imaju dosta mesa na rebrima. Trebali bi životinjice redovito prepipati kako bi bili sigurni. Pipajte leđa i prsni koš. Ako se jako osjete kosti i kralježnica strši, životinja je premršava i mora dobiti više peleta. Zdrave životinje imaju osjetne zalihe sala. Predebele su rijetko, ako pak jesu, onda je to poslijedica nedostatka kretanja i pod opipom su spužvaste. Ne postoji idealna tezina za činčile, neke uzgojne linije su velike, druge životinjice su sitne - nemojte pokušavati činčilu trpati u neke standarde! Važite životinjice redovito kako bi prepoznali prosječnu težinu Vaše činčile.
Stalno izbacivanje izmeta
Činčile su tzv. stalni izbacivači izmeta, to znači, kakaju cijelo vrijeme i za razliku od ostalih životinja, kao recimo kunića, nemaju posebni kut za kakanje, vec gube izmet tamo gdje se trenutno nalaze.
Dlaka
Krzno činčile je svileno mekano i jako gusto. Debljina pojedinačne dlake ovisi o više faktora: pigmentaciji, genetskim naslijeđem i vanjskim utjecajima (granulacija pijeska, prehrana).
Duljina krzna je između 1,5 i 3,5 cm. Duljina se razlikuje na različitim mjestima na tijelu: oko nosa i na glavi je dlaka kraća, na trbuhu i leđima je dlaka u odnosu na ostale zone, srednje dugačka, a po strani tijela je najdulja.
Iz jednog korijena dlake izlazi u prosjeku 60 dlačića koje su svilenkasto fine i lagane. Broj dlaka varira i ovdje ovisno o mjestu na tijelu. Tako iz jednog korijena na trbuhu raste znatno manje dlačica nego iz korijena na leđima.
Koliko gusto je krzno, ovisi o tome koliko pojedinačnih dlaka raste iz jednog korijena, a tu su opet razlike između dijelova tijela.
Pored korijena sa velikim brojem dlačica imaju činčile i posebne dlačice poraspoređene po krznu. Ove su pojedinačno rastuće iz korijena, dulje i stabilnije dlačice koje imaju funkciju podupiranja. One drže mekane i nježne mnogobrojne dlake činčile uspravno i nema ih na predjelu trbuha, vrata i oko anusa.
Dlake na repu su također vrlo stabilne, nekad podsjećaju na četke. Iz jednog korijena raste po jedna dlačica. Rep, sa svojim repnim dlačicama služi održavanju ravnoteže životinje pri trčanju ili skakanju.
Dlake činčile imaju tzv. Agouti mustru. To znači da pojedinaćna dlaka ima 3 zone boje: jednu pod-zonu (kod standardne boje činčile: siva), jednu traku (optimalno: bijela) i vrhove (siva do crna). Podupirajuće dlačice su samo dvobojne, fali prijelaz. Dlaka na trbuhu je također dvobojna, nedostaje obojenje na vrhu dlake.
Velvet i Ebony vrste nemaju Agouti-obojenje, njima nedostaje srednja zona - traka.
Krzno pruža dobru zaštitu od hladnoće, a to im može lako može biti pogubno, čim se temperatura digne preko 24 stupnjeva i još bude vlage u zraku.
Činčile se ne znoje i nemaju žlijezde znojnice, koje bi proizvodile masnoće kojima krzno bude vodootporno. Stiga se činčile ne smiju kupati, jer se ne mogu lako posušiti, lako se mogu nahladiti i oboliti.
Prirodni neprijatelji činčila su ptice grabežljivice. Ako se činčilu uhvati za leđa, kako bi je se podiglo, ona će se otimati i pritom odbaciti čuperke dlake kako bi se spasila. Na tim mjestima ostane onda samo glatka koža i traje čak 3 mjeseca dok joj dlaka nije posve narasla.
Činčile potiću iz regija u kojima promjene temperature zimi i ljeti nose samo manje klimatske promjene. Ljeti su prosjećne temperature 24-29, zimi 8-12 stupnja. Temperaturne razlike između dana i noći iznose 25 stupnja. Prosjećne padaline su samo 200 - 700 mm kiše na godinu. Stoga nema tamo godišnjih doba u smislu kako ih mi poznajemo. Činčila se tom podneblju prilagodila i stoga nema sezonsku izmjenu krzna.
Međutim, gustoća krzna (broj dlaka po korijenu) je kontroliran toplinom. U toplijim prostorima dobiju činčile trajno rijeđe krzno (manje dlaka po korijenu), nego u hladnijim prostorima (8-17 stupnjeva).
Stoga imaju uzgajivaći za svoje izložbene primjerke posebne prostorije koje održavaju na 8-14 stupnjeva, ali u njima ne vrše razmnažanje.
Krzno je stalno u rastu. U roku od ca 2 do 3 mjeseca izraste posve nov dio krzna. Još iz doba uzgoja činčila za krzno postoje izrazi vezani uz rast krzna koje stalno susrećemo u stručnoj literaturi.
Zrelost krzna je trenutak kada su na cijelom tijelu dlake posve iz korijena izrasle i još ne izlaze nove dlake iz korijena. Ovo stanje se naziva zrelost krzna, jer je krzno posve jednolično ofarbano. Tada bi krzno bilo spremno za "obradu" :(
Zrelost krzna nastupa više puta - uvijek onda kada je krzno kompletno izraslo, i prije nego što počne iznova rasti. Prva zrelost nastupa još u ranoj dobi i zanimljivaje, stoga i u literaturi navedena - nastupa između 6 i 8 mjeseci, tada se prvi puta određuje forma, veličina i kvaliteta za obradu, jer iduća zrelost nastupa tek tri mjeseca kasnije, između 8 i 12 mjeseca. Nakon toga se od prilike svaka 3 mjeseca obnavlja krzno, do kraja života.
Prve dvije zrelosti su, po izjavama uzgajivaća, najkvalitetnije. Krzno nikada više neće ljepše izgledati nego u toj dobi.
Odumrla dlaka se odbacuje, pa kod nekih životinjica strše busenčići takve dlake.
Problematično je krzno koje ne raste ravnomjerno - to znači, kada u donjoj trećini tijela proces zrelosti još nije završen, a u gornjoj trećini na leđima, već idući rast započinje. Tada krzno djeluje neravnomjerno i nelijepo.
Oštećenja u krznu su često poslijedice manjih međusobnih svađa. Činčile mogu odbaciti čuperke krzna, kada ih se zgrabi ili kada se na nečemu zakače. U doba parenja, svađa, krivoga držanja ili nespretno postavljene igračke ili grane za penjanje, mogu nastati takva rasčupana i isšupana mjesta na krznu. Krzno normalno naraste, često čak i brže od normalnog mijenjanja.
Lom dlake ili izgriženo krzno - na krznu najčešće fali gornja trećina dlake. Nekad na cijelom tijelu (vjerojatno jer partner gricka krzno ili se krzno lomi), nekad fali samo sa strane, veće ili manje površine (to često životinje same sebi grizu). Ponekad se može promatrati i odgrizanje ili skraćivanje opipnih dlaka ili dlaka na repu, a to obično ima socijalno ponašanje kao uzrok, napr. izraz dominacije. Lom dlake može nastati od više uzroka, a najčešći je kod upotrebe pijeska za kupanje pogrešne granulacije.
