Informacije o činčilama
Dugorepe činčile (Chinchilla lanignera)
Život u divljini
Činčile potiću iz južne Amerike, žive u planinama Anda, državama Peru, Čile, Bolivija i Argentina, na visinama od 5000 m. Tamo borave u prirodnim špiljama, pukotinama stijena i sličnim skloništima. Izložene su velikim promjenama u temperaturi: vrući ljetni dani prelaze u ledene noći. Temperaturne razlike između dana i noći mogu biti i 25 stupnjeva. Njihovo krzno ih štiti od vremenskih utjecaja, ali jake vrućine ove životinje ne podnose, te im temperatura preko 25 stupnjeva može izazvati toplotni udar, kako se životinje ne mogu znojenjem rashladiti, jer nemaju znojne žlijezde. Stoga činčile provode vruće dane u svojoj domovini, u svojim hladnim skloništima i tek predvečer postanu aktivne. Vegetacija u njihovom prirodnom staništu je prilično mršava. Činčile se hrane sasušenim travama, biljkama, aromatičnim biljkama, grančicama, listovima i kaktusima. Činčile žive u velikim grupama, obično jedan mužjak zajedno sa ženkama. Činčile prespavaju dane, te postanu aktivne tek predvečer, kada koriste svježinu i sigurnost noći koju najvećm dijelom provedu u potrazi za hranom i njegovanju svojih socijalnih kontakata.
Od divlje životinje, do ljubimca
Osvajanjem južne Amerike, postale su činčile zbog svojeg predivnog krzna i kod nas izvor za proizvodnju krzna. Sredinom dvadesetog stoljeća donešene su činčile u Europu, gdje se počinju otvarati farme za uzgoj radi krzna i uzgajivaći udruživati u prve udruge činčila. Zahvaljujući naročito kvalitetnom krznu, pošteđeni su bili zadnji primjerci u divljini, koji su unatoč tome ugroženi od izumiranja jer se sporo razmnažaju i vrlo se polagano oporavljaju od intezivnog izlova. Od 1910 se pokušava ove životinjice zaštititi i radi se na projektima puštanja uzgojenih životinja u njihovo prirodno stanište. Za najveću vrstu činčila, kraljevsku činčilu je, nažalost došla svaka pomoć prekasno - glasi kao izumrla. I druga vrsta činčile, bolivijska kratkorepa činčila (Chinchilla cinchilla boliviana), spada također u ugrožene vrste.
Kao kućni ljubimci, činčile su postale, kao mnoge vrste glodavaca, tek zadnjih desetak godina, popularne. Oslobođene od strane udruga za zaštitu životinja sa uzgojnih farmi i iz pokusnih laboratorija, našle su put do dnevnih soba i pet trgovina. U domaćem uzgoju susrećemo se skoro samo sa dugorepom činčilom (chinchilla lanigera). Kako su te životinje tek od nedavno ciljano uzgajane, i dalje se smatraju divljim životinjama.
Činčila danas ima mu različitim bojama i stalno se uzgojem dobivaju nove varijante. Međutim, boje krzna nisu odlučujuće za pravilno držanje činčila, stoga se ovdje boje neće posebno spominjati.
Socijalno ponašanje
Činčile su pripadnici čopora. Ne smiju se držati pojedinačno, uvijek najmanje po dvije. Istospolne jedinke se u pravilu dobro slažu ako nema u blizini jedinki suprotnog spola. Životinje bi trebale zajedno odrasti, ili ih, po mogućnosti, treba jednako stare združiti.
Držanje u paru nije preporučljivo. Kastracija kod mužjaka je vrlo rizičan zahvat. Ima čak slučajeva da kastrirani mužjak, nakon kastracije, više od svoje partnerice ne bude prihvaćen. Isto se tako često desi da kastracija ne uspije i ženka svejedno ostane skotna. Smrt kao poslijedica kastracije, nažalost nije rijetka. Neki mužjaci činčile ne podnose dobro narkozu i uginu nekoliko tjedana nakon kastracije, naizgled bez razloga. Također dolazi do alergija na materijal za šivanje, kao i upala na šavovima.
Činčile mogu imati godišnje 2-3 legla, po leglu 1-4 mlada, rijetko i do 6 mladunčadi (u tom slučaju se treba ručno podignuti mlade, jer majke često uginu od poslijedica preopterećenja). To svakako ne izgleda odmah teško, ali imajte na umu da činčile jako dugo žive i činjenicu, da mladi vrlo rano spolno sazriju, te se može razmnažanje vrlo lako oteti kontroli. Mužjak pari i svoje kćeri, i napada sinove, tako da ih se treba odvojiti i držati odvojeno. Ako ne želite profesionalno uzgajati činčile, onda se radije držite istospolnih parova.
Klasifikacija
Činčile spadaju u klasu sisavaca (Mammalia), red glodavaca (Rodentia), podvrsta zamorčićima sličnim (Caviidae), srodstvo dugorepe činčile (Chinchilla lanigera) i bolivijske kratkorepe činčile (Chinchilla chinchilla boliviana).
Podaci
Težina |
između 400 - 1000 g |
Spolna zrelost |
ženke između 6.-8. mjeseca, mužjaci između 4.-5. mjeseca |
Rasplodna dob |
Ženke najranije od 10 mjeseca života |
Starost |
činčile mogu živjeti između 15 - 22 godine |
Veličina |
Duljina tijela bez repa cca 20 i 26 cm, rep može bit dug od cca 10-20 cm |
Tjelesna temperatura |
37,5 - 39,5° C |
Otkucaji srca |
40-100-240/min |
Osjetila
Oči |
Kao noću aktivne životinjice, činčile imaju prilično velike oči. One su postavljene sa strane na glavi i omogućavaju im široko polje vida. Nisu u mogućnosti naročito dobro vidjeti prostorno i udaljenosti mogu samo teško odrediti. |
Sluh |
Činčile imaju jako dobar sluh i u stanju su čuti tonove koje ljudsko uho ne može čuti. Svoje velike uši mogu dobro pokretati kako bi otkrile izvor zvuka. Uške se mogu, kao satelitski tanjuri, neovisno jedna o drugoj, pokretati u raznim smjerovima. |
Njuh |
Činčile imaju jako dobar njuh i prilično se orijentiraju mirisima (markiranje teritorija, spremnost na parenje i t.d.) |
Osjetilne dlačice |
Na njuškici imaju duge osjetilne dlačice (cca 6-10 cm duge). Pomoću tih dlačica se mogu i u mraku dobro snalaziti. |
Posebnosti
Analne žlijezde |
Činčile imaju u anusu žlijezdu koja luči jaki sekret - žućkastu, rijetku tekućinu. Radi se o tzv. analnoj žlijezdi. Ta žlijezda se nerijetko zamijeni za gnojni čir ili neku upalu. |
Jedenje vlastitog izmeta |
Činčile dijele u svojem slijepom crijevu vitamine i minerale koje onda preko izmeta ponovo unose u sebe. Jedenje vlastitog izmeta je za činčile normalno i zdravo, te se ni u kojem slučaju ne smije spriječavati ta navika. |
Zubi |
Prednja strana zdravih zubi činčile je zbog debljeg sloja minerala žuta, žuto-narančasta ili smećkasta. Ako su zubi jako svijetli ili bijeli te se lagano lome, radi se o nedostatku vitamina i/ili minerala. |
Težina |
Kako činčile imaju jako gusto krzno, teško je prepoznati da li su pre mršave ili imaju dosta mesa na rebrima. Trebali bi životinjice redovito ispipati kako bi bili sigurni. Pipajte leđa i prsni koš. Ako se jako osjete kosti i kralježnica strši, životinja je pre mršava i mora dobiti više peleta. Zdrave životinje imaju osjetne zalihe sala. Predebele su rijetko, ako pak jesu, onda je to poslijedica nedostatka kretanja i pod opipom su spužvaste. Ne postoji idealna težina za činčile, neke uzgojne linije su velike, druge životinjice su sitne - nemojte pokušavati činčilu trpati u neke standarde! Važite životinjice redovito kako bi prepoznali prosječnu težinu Vaše činčile. |
Stalno izbacivanje izmeta |
Činčile su tzv. stalni izbacivači izmeta, to znači, kakaju cijelo vrijeme i za razliku od ostalih životinja, kao recimo kunića, nemaju posebni kut za kakanje, već gube izmet tamo gdje se trenutno nalaze. |
Dlaka |
Krzno činčile je svileno mekano i jako gusto. Debljina pojedinačne dlake ovisi o više faktora: pigmentaciji, genetskom naslijeđu i vanjskim utjecajima (granulacija pijeska, prehrana).
Duljina krzna je između 1,5 i 3,5 cm. Duljina se razlikuje na različitim mjestima na tijelu: oko nosa i na glavi je dlaka kraća, na trbuhu i leđima je dlaka u odnosu na ostale zone, srednje dugačka, a po strani tijela je najdulja.
Iz jednog korijena dlake izlazi u prosjeku 60 dlačica koje su svilenkasto fine i lagane. Broj dlaka varira i ovdje ovisno o mjestu na tijelu. Tako iz jednog korijena na trbuhu raste znatno manje dlačica nego iz korijena na leđima.
Koliko gusto je krzno, ovisi o tome koliko pojedinačnih dlaka raste iz jednog korijena, a tu su opet razlike između dijelova tijela.
Pored korijena sa velikim brojem dlačica imaju činčile i posebne dlačice poraspoređene po krznu. Ove su pojedinačno rastuće iz korijena, dulje i stabilnije dlačice koje imaju funkciju podupiranja. One drže mekane i nježne mnogobrojne dlake činčile uspravno i nema ih na predjelu trbuha, vrata i oko anusa.
Dlake na repu su također vrlo stabilne, nekad podsjećaju na četke. Iz jednog korijena raste po jedna dlačica. Rep, sa svojim repnim dlačicama služi održavanju ravnoteže životinje pri trčanju ili skakanju.
Dlake činčile imaju tzv. Agouti mustru. To znači da pojedinačna dlaka ima 3 zone boja: jednu pod-zonu (kod standardne boje činčile: siva), jednu traku (optimalno: bijela) i vrhove (siva do crna). Podupirajuće dlačice su samo dvobojne, fali prijelaz. Dlaka na trbuhu je također dvobojna, nedostaje obojenje na vrhu dlake.
Velvet i Ebony vrste nemaju Agouti-obojenje, njima nedostaje srednja zona - traka.
Krzno pruža dobru zaštitu od hladnoće, a to im lako može biti pogubno, čim se temperatura digne preko 24 stupnjeva i još bude vlage u zraku.
Činčile se ne znoje i nemaju žlijezde znojnice, te ne proizvode masnoće kojima krzno postane vodootporno. Stoga se činčile ne smiju kupati, jer se ne mogu brzo posušiti, i lako se mogu nahladiti i oboliti.
Prirodni neprijatelji činčila su ptice grabežljivice. Ako se činčilu uhvati za leđa, kako bi je se podiglo, ona će se otimati i pritom odbaciti čuperke dlake kako bi se spasila. Na tim mjestima ostane onda samo glatka koža i traje čak 3 mjeseca dok joj dlaka nije posve narasla.
Činčile potiću iz regija u kojima promjene temperature zimi i ljeti nose samo manje klimatske promjene. Ljeti su prosjećne temperature 24-29, zimi 8-12 stupnja. Temperaturne razlike između dana i noći iznose 25 stupnja. Prosjećne padaline su samo 200 - 700 mm kiše na godinu. Stoga tamo nema godišnjih doba u smislu kako ih mi poznajemo. Činčila se tom podneblju prilagodila i zato nema sezonsku izmjenu krzna.
Međutim, gustoća krzna (broj dlaka po korijenu) je kontroliran toplinom. U toplijim prostorima dobiju činčile trajno rijeđe krzno (manje dlaka po korijenu), nego u hladnijim prostorima (8-17 stupnjeva).
Stoga imaju uzgajivaći za svoje izložbene primjerke posebne prostorije koje održavaju na 8-14 stupnjeva, ali u njima ne vrše razmnažanje.
Krzno je stalno u rastu. U roku od cca 2 do 3 mjeseca izraste posve novi dio krzna. Još iz doba uzgoja činčila za krzno postoje izrazi vezani uz rast krzna koje stalno susrećemo u stručnoj literaturi.
Zrelost krzna je trenutak kada su na cijelom tijelu dlake posve iz korijena izrasle i još ne izlaze nove. Ovo stanje se naziva zrelost krzna, jer je krzno posve jednolično ofarbano. Tada bi krzno bilo spremno za "obradu" :-(
Zrelost krzna nastupa više puta - uvijek onda kada je krzno kompletno izraslo, i prije nego što počne iznova rasti. Prva zrelost nastupa još u ranoj dobi i zanimljiva je, stoga i u literaturi navedena - nastupa između 6 i 8 mjeseci, tada se prvi puta određuje forma, veličina i kvaliteta za obradu, jer iduća zrelost nastupa tek tri mjeseca kasnije, između 8 i 12 mjeseca. Nakon toga se odprilike svaka 3 mjeseca obnavlja krzno, do kraja života.
Prve dvije zrelosti su, po izjavama uzgajivaća, najkvalitetnije. Krzno nikada više neće ljepše izgledati nego u toj dobi.
Odumrla dlaka se odbacuje, pa kod nekih životinjica strše busenčići takve dlake.
Problematično je krzno koje ne raste ravnomjerno - to znači, kada u donjoj trećini tijela proces zrelosti još nije završen, a u gornjoj trećini na leđima, već idući rast započinje. Tada krzno djeluje neravnomjerno i ne lijepo.
Oštećenja u krznu su često poslijedice manjih međusobnih svađa. Činčile mogu odbaciti čuperke krzna, kada ih se zgrabi ili kada se na nečemu zakače. U doba parenja, svađa, krivoga držanja ili nespretno postavljene igračke ili grane za penjanje, mogu nastati takva rasčupana i izčupana mjesta na krznu. Krzno normalno naraste, često čak i brže od normalnog mijenjanja.
Lom dlake ili izgriženo krzno - na krznu najčešće fali gornja trećina dlake. Nekad na cijelom tijelu (vjerojatno, jer partner gricka krzno ili se krzno lomi), nekad fali samo sa strane, veće ili manje površine (to često životinje same sebi grizu). Ponekad se može promatrati i odgrizanje ili skraćivanje opipnih dlaka ili dlaka na repu, a to obično ima socijalno ponašanje kao uzrok, napr. izraz dominacije. Lom dlake može nastati od više uzroka, a najčešći je kod upotrebe pijeska za kupanje pogrešne granulacije.
|
|
|