Prijelaz preko duginog mosta

Jedan most spaja nebo i zemlju.
Zbog njegovih predivnih boja, nazivamo ga "Dugin most".
Sa druge strane mosta nalazi se zemlja sa livadama, brdašcima i sočnom zelenom travom.
Kad voljeni ljubimac na zemlji zauvijek sklopi svoje okice, prelazi na tu stranu, preko duginog mosta.
Tamo ima uvijek dosta za jesti i piti, toplo je, lijepo proljetno vrijeme.
Stare i bolene životinjice su opet mlade i zdrave.
Igraju se po cijele dane jedne sa drugima.
Međutim, ima nešto što im nedostaje.
Nisu više sa svojim ljudima koji su ih na Zemlji tako voljeli.
I tako se igraju i natjeravaju po cijele dane, dok jednog dana jedan od njih ne zastane i podigne se na zadnje nogice.
Nosićem mrda i njuši zrak, naćuli uši i raširi okice!
Odjednom izjuri iz grupe i leti preko zelene travice.
Nogice ga nose sve brže i brže.
Ugledao je Tebe!
Uleti ti u zagrljaj i više se ne ispuštate. Ljubi ti lice, stalno, iznova.
I Ti konačno opet gledaš u ljubavlju ispunjene oči Tvog ljubimca koji je tako dugo napustio Tvoj život, ali nikada i Tvoje srce.

I onda zajedno prijeđete dugin most kako se više nikada ne bi rastali...

Paul C. Dahm

Svaki život jednom završi

U ovom poglavlju nećemo samo stručno prijeći temu "Smrt ljubimca". Mnogi vlasnici imaju veliki problem sa tom temom i ima mnogo pitanja na temu ugibanja i smrti malih životinja, te ćemo ih pokušati ovdje obraditi.

Prirodna smrt

Jednom dođe trenutak kad je naš ljubimac ostario i napušta nas. Svejedno o kojoj se vrsti radi, neke životinje stare brže, neke sporije, neke postanu pravi starosjedioci. Neki miševi pokažu već sa jednom godinom znakove starenja, drugi tek sa 2, neki zamorčići su sa 5 godina već očito ostarjeli, drugi tek sa 8, neke činčile već sa 15, druge tek sa 20 godina. Najčešće je nasljedno predodređeno koju starost će jedna životinja doživjeti, a naravno da na to veliki utjecaj imaju i način na kojih ih se drži i njihovo zdravstveno stanje. Neke životinjice obole nažalost vrlo rano i onda čovjek mora s time računati da će uskoro uginuti.

Starija ili bolesna životinja dobije svu potrebnu njegu od svog vlasnika, dobije posebnu hranu koja je za njegove potrebe odgovarajuća, dodatno ju se prihranjuje, kavez i nastambe se namjeste tako da su podobne za njezinu starost i životinja dobije sav potreban mir. "Seniori" spavaju više, izgube na težini i često više nisu aktivni kao prije. Pa ipak se uključuju u život u grupi i pokušavaju održati korak sa rutinom. Starije ili bolesne životinje stoga ne treba ni u kojem slučaju maknuti iz njihove poznate okoline i trebali bi ostati sa svojim životinjskim partnerima, prijateljima. Skoro sve vrste se pažljivo brinu za svoje starije članove, ili ih ignoriraju. Samo u rijetkim slučajevima, ako se desi da druge životinje seniora tjeraju ili ga maltretiraju, ili pak on ima neku zaraznu bolest, onda se mora seniora odvojiti.

U većini slučajeva životinja jednostavno zaspi i vlasnik nađe svog ljubimca uginulog u kavezu. To je, naravno, jedan jako žalostan trenutak i mnogi vlasnici su šokirani prizorom uginulog ljubimca. Ali za naše ljubimce je umiranje u poznatoj okolini sasvim prirodno i samim time najbolje moguće, što im se na kraju života može desiti. Nakon prvog šoka bi trebalo uginulu životinjicu izvaditi iz kaveza i kavez dobro očistiti. Pregledajte životinjicu još jednom detaljno. Neko vrijeme prođe prije nego se životinjica skroz ohladi. Ako Vam se još čini topla, poslušajte srce, kako bi utvrdili smrt. Ako ste nesigurni da li je životinjica uginula ili ne, stavite je na neko mekano i mirno mjesto i pričekajte još neko vrijeme.

Kod nekih životinjskih vrsta se može desiti da ostali članovi grupe svog uginulog prijatelja grickaju. Tu se radi o čistom mehanizmu zaštite, jer uginule životinje privlače mesoždere i lešinare. Neki vlasnici su tada šokirani i jako ljuti na svoje ljubimce. Mora se pak imati uvijek na umu da se životinje povode samo svojim instinktima i da im se to ne smije zamjerati. Vrlo rijetko su to same životinje koje se međusobno poubijaju, a ako je to slučaj, onda je u pitanju samo krivo držanje, to znači, nisu životinje krive, već vlasnik!

Ponekad nađu vlasnici svog ugibajućeg ljubimca, te ih prizor ugibanja šokira. Smrt je rijetko mirno zapadanje u san, najčešće je popraćena zadnjom borbom protiv neminovnog. Ugibajuće životinje leže često na strani i ne mogu se više podignuti. Ponekad se pokušavaju dignuti, ali padaju natrag. Neke skviče ili hropću od očaja ili boli. Najčešće dišu plitko i brzo, ili dišu nepravilno. Kratko prije kraja može doći do grčeva ili jakog trzanja. Životinje najčešće više ne reagiraju na svog vlasnika i okolinu. Tada im postane i puls nejednolik, životinje pokušavaju doći do zraka i trznu se još zadnji puta. Smatra se da su poslijednji trzaji čisto mehaničke prirode i da životinje toga više nisu svjesne. Jedan pogled u oči životinja otkriva da su još davno "otišle" i da je tu još samo tijelo koje se bori. To je sve nažalost sasvim normalno i spada pod prirodnu smrt, iako se jako teško može prihvatiti.

Ne postoje jasna pravila kako se mora postupiti. Kada se računa sa smrti, jedna od mogućnosti je životinjicu jednostavno ostaviti tamo gdje je. Sa njom razgovarati, dati joj, ako je moguće, neko jače sredstvo protiv bolova ili za umirenje, je isto jedna od mogućnosti. Vrlo mali broj životinjica želi još da ih se uzme i dira, a za uspavljivanje je najčešće prekasno. Iako Vam to teško pada, ostavitie ljubimca da jednostavno u miru ugine.

Ako se pak radi o inače zdravoj životinjici, mora se brzo reagirati. Treba je zagrijati, staviti u transportni boks i odvesti najbližem veterinaru. Takvi simptomi mogu biti i jednostavan znak jakih bolova. Sa nešto sreće, moguće je životinjicu još izliječiti.

Starija životinja

Kad činčila puno spava, malo se kreće, najviše želi imati svoj mir, postals je mršava i raščupana, to nikako nije razlog da bi ga dali uspavati. Nažalost često životinja zaista završi kod veterinara, jer vlasnici ne mogu podnijeti staru i ružnu činčilu :( Ali samo zato jer je životinjica stara i manje aktivna, ne mora je se odmah ubiti i riješiti! Tako dugo dok je zdrava, može još dugo imati veselja u životu.

Tek ako životinja više ne jede, samo leži i ne učestvuje u životnim aktivnostima, potrebno je donijeti odluku. Tada se mora vlasnik pobrinuti da životinja više ne pati nepotrebno. Ne ugibaju sve starije životinjice jednostavno i same od sebe, ponekad je želja za životom tako jaka da još dugo leže i pate. Tada se često desi da im se tetive skrate, ne mogu se ustati, zglobovi se ukoče i leže u vlastitom izmetu i urinu koji nagrizaju kožu te dolazi do upalnih procesa na koži. To je početak patnji i imamo sreću da ih našim ljubimcima uz pomoć veterinara možemo prikratiti.

Bolesna životinja

Mnoge su bolesti popraćene sa jakim bolovima, prije svega tumori kod oboljenja raka. Masivne promjene na zglobovima i naročito kralježnici, prate jaki bolovi i jedno vrlo ograničeno kretanje. Kronične bolesti mogu i mladim životinjama predstaviti masivne probleme, da njihov život više nije vrijedan života. Kada životinja očito pati i trpi jake bolove, jer se ne može izliječiti ili je bolest neliječiva, ne uzima samostalno hranu ni tekućinu, ne učestvuje u životu grupe ili je već iz grupe masivno odbačena, tada bi i kod mladih životinja trebali razmisliti o uspavljivanju iz milosrđa.

Bilo bi pogrešno jednu teško i neizlječivo oboljelu životinju umjetno održavati na životu. Prisilno je hraniti, i ako se brani, pumpat je sa medikamentima ili konstatno nositi veterinaru kako bi je još par dana održali na životu, samo zato jer se od svog ljubimca ne možete rastati. Isto tako bi bilo, naravno, sasvim pogrešno, ostaviti da izgladni i ugine od žeđi.

Uspavljivanje

Uspavljivanje je poslijednja prijateljska obaveza koju možemo našem ljubimcu iskazati. Najavite se kod veterinara, objasnite mu da bi možda trebali ljubimca uspavati. Neki veterinari su vrlo obazrivi i daju za to jedan poseban termin kako ne bi trebali u čekaoni dugo čekati na neminovno.

Jedan dobar veterinar si uzme vremena, ispita sve mogućnosti i izvijesti Vas da li je sporazuman sa uspavljivanjem ili ne. Iako se često smatra da veterinari prerano uspavaju, većina je veterinara ipak spremno, jednu životinju liječiti ako je jedno izliječenje moguće i ima smisla. Ako veterinar smatra da liječenje nema smisla, onda bi se trebali pouzdati u njegovo mišljenje. Svaki ljubitelj, ne tako jako na svoga ljubimca fiksiran, želi si jako da on ozdravi i da mu bude bolje, pa se često izgubi osjećaj za realitet. Tada bi se trebalo posavjetovati sa veterinarom i dobrim prijateljima, kako bi se objektivno moglo sagledati stvarno stanje i donijeti prava odluka.

Veterinar će ljubimca još jednom temeljito pregledati. Ponekad ima smisla već tada životinju staviti pod narkozu, kako taj pregled više ne bi doživjela.

Prije uspavljivanja se životinja uvijek narkotizira. Ovo je zakonski propisano i naravno ima smisla, kako životinja ne bi više ništa proživjela. Međutim, jedna previsoka doza narkoze ima često već smrtonosno djelovanje. Neki lijekovi, koji se koriste za uspavljivanje, spadaju u narkotike i u tom slučaju da liječnik možda i samo jednu od tih injekcija.

Životinjica polagano tone u san i vlasnik ima mogućnost od nje se oprostiti. Tko uspavljivanje ne može podnijeti, smije napustiti prostoriju. Kod životinja koje nisu nikada bile pitome i dodir nisu podnosile, ne bi je pri tom trebali dirati. Ako su pak životinje vezane na ljude, može im se još zadnji puta olakšati ako im se nježno obraćate i mazite ih.

Tek kad narkoza počne djelovati, životinja više nije pri svijesti i ne osjeća više nikakve bolove, veterinar će joj dati špricu. U tu svrhu se koriste različiti lijekovi - preporučuje se sredstvo sa imenom "Eutha 77". Ono sadrži jaki narkotik, životinja se uspava nakon jedne šprice bezbolno. Neki veterinari ubrizgaju sredstvo direktno u srce, drugi u mišiće (ni u kojem slučaju ne bez narkoze!). Najčešće nastupa smrt vrlo brzo, slijedi jedno kratko hvatanje zraka i životinja se opusti i oslobođena je svojih patnji. Ima i izuzetaka: između ostalog može hvatanje zraka trajati dulje, doći do grčeva ili je srce ljubimca tako jako da uobičajena doza medikamenta jednostavno nije dovoljna. U tom slučaju će veterinar dodati još jednu dozu.

Prije su se malene životinjice kao miševi i hrčci uspavljivali tako da ih se jednostavno stavilo u jednu dozu sa kloroformom, ali to je duga i teška smrt sa grčevima i stoga se više ne koristi!

Kada je životinja uginula, veterinar će je najčešće još jednom pregledati, preslušati srce i ustanoviti smrt.

Uginule životinje nisu odmah hladne, tjelesna temperatura pada najčešće sproro. Također nisu odmah ni ukočene. Tijelo se koči polagano i napuhava se u predjelu trbuha, najčešće jako. Oči su često otvorene i ubrzo se osuše. Nažalost je teško oči zatvoriti. Tetive se skvrče i najčešće radi toga dolazi do položaja na strani sa skvrčenim nogama prema unutra. Takav položaj tijela ne znači da je životinja u teškim grčevima uginula, već da je nastupila smrt i dovela do skraćenja tetiva.

Nakon smrti

Praktična razmišljanja

Ako je životinjica uginula, mora se vlasnik konfrontirati sa praktičnim razmišljanjima. Iskoristite za to trenutak nakon smrti, najčešće je čovjek još pod zaštitnim šokom i može reagirati i donositi odluke. Kasnije, kad nas obuhvati tuga, to nam pada naročito teško.

Gdje i kako sahraniti životinju?

Koliko su ljudi i životinje raznoliki, tako su raznolika i poimanja smrti. Postoje mnoge mogućnosti svojem uginulom ljubimcu odati poslijednju počast. Što je za nekoga grozno, za druge je normalno. Koja je mogućnost za Vas dobra, možete samo sami odlučiti.

Kovčeg / Lijes

Kao lijes se obično koristi jedna kartonska kutija odgovarajuće veličine, ona brzo zgnjili i podobna je za okoliš. Stavite na dno uvijek nekoliko slojeva papira koji dobro upija (kuhinjske ručnike, salvete i sl.), kako dno ne bi propustilo. Drveni sanduci se samo uvjetno preporučuju jer se ne rastvore dovoljno brzo i predugo sačuvaju tijelo. Prigodne su i vreće od lana, lanene krpe i ostali prirodni materijali. Nepodobnima se smatraju plastične kutije, plehnate kutije i staklo, koji bi spriječili prirodno rastvaranje tijela.

Kod opraštanja može pomoći lijes odgovarajuće dekorirati (djeca). U lijes se može staviti stelja, sijeno, napraviti od njega gnijezdo, dodati omiljenu hranu i sl. Upotrijebite pak samo prirodne materijale.

Kada životinju niste u mogućnosti odmah pokopati, možete je u lijesu ostaviti na hladnom mjestu, a kod toplog vremena obavezno umotati u jednu plastičnu vrećicu koja se pri pokopu, naravno, ukloni. Lijes može i neko vrijeme ostati otvoren, ali pogled na tijelo najčešće više nije lijep, pa bi se toga trebali poštediti. Vjeruje se da iz mrtvih životinja izlaze otrovi koji su jako štetni. To nije točno. Mrtve životinje se mogu rukama dirati. Naravno da treba nakon toga ruke oprati, jer se na leševima sakupljaju bakterije. Otrovati se pak ne može.

Ukop

Malene ljubimce je dozvoljeno pokopati u vlastitom vrtu, jedino ako ne spada u vodozaštitno područje. Neke općine dozvoljavaju pokop i na otvorenom. Najbolje da se o tome informirate na Vasoj općini, i raspitate koje sve mogućnosti imate. Ako ljubimca pokapate u slobodi, pazite da dovoljno duboku rupu iskopate (najmanje 60, a optimalno 80 cm), jer bi je inače mogle iskopat životinje, kao slobodni psi i lasice. Ako je zemlja smrznuta, uzmite sa sobom termos flašu vruće vode kako bi zemlju nešto omeksali.

U nekim mjestima postoje groblja za kućne ljubimce. Najčešće su mjesta tamo jako skupa, a glodavci i dvojezupci nisu ni poželjni.

Preostale životinje

Jedan nas je ljubimac napustio, ali ostali su još tu. Nitko ne može sa sigurnošću reći da li životinje tuguju, ali često pokažu jedno promijenjeno ponašanje. Ponekad se mijenja rang u grupi, a to može dovesti čak do masivnih problema ako nas je napustila životinjica najviša po rangu. Ponekad djeluju preostale životinjice dezorijentirano i poremećeno, ponekad ne jedu kako treba i ponašaju se drugačije nego inače. Dajte životinjama mira kako bi se snašle u promijenjenoj situaciji.

Naročito je loše ako je ostala jedna usamljena životinjica. U tom slučaju mora ljubitelj hitno donijeti odgovarajuću odluku.

Postoje samo tri mogućnosti:

1. Nabaviti novo društvo. Trebalo bi odmah započeti sa traženjem odgovarajućeg partnera životinjici. Ni jedna životinja, ni starija, ne smije ostati sama. Čak i ako je preostala činčila 15 godina stara, te životinje mogu još dugo živjeti i ne smiju ostati same. Kada im se dovede društvo, najčešće veselo živnu. Sigurno se neke malo teže na novog partnera priviknu, ali je u svakom slučaju život u društvu bolji od samoće.
2. Ako ne želite više nabavljati životinje, a niti udomiti svog ljubimca, onda se raspitajte za jednu "posuđenu" životinju. Moguće je "unajmiti" za svoju životinjicu jednog partnera kojeg se može vratiti nakon što je i preostao ljubimac uginuo.
3. Preostalog ljubimca se da na udomljavanje. Ako ne želite više imati životinje, to bi bio pogodan trenutak da svojem ljubimcu nađete jedan dobar, novi dom.

Pojedinačno držanje preostale životinjice nije alternativa!

Ako svojeg ljubimca jako volite i ne možete ga dati na udomljavanje, ali ni ne želite drugu životinju, preostaju Vam svejedno samo gore navedene mogućnosti. Pojedinačno držanje jedne životinje iz ljubavi, nema sa ljubavi nikakve veze - to je čista sebičnost!