Zeljasto povrće

Nažalost se masivno proširila tvrdnja da sve vrste zeljanica izazivaju stvaranje jakih plinova i stoga nisu podobne kao hrana za male životinje. Ta tvrdnja je preopćenita i ne odnosi se na sve vrste zeljastog povrća.

Samo neke vrste zeljastog povrća imaju tako visoki sadržaj visokomolekularnih ugljikohidrata (napr. Rhamnosa i Stachyosa), i balastnih tvari koje vežu vodu na sebe, pa sirove mogu dovesti do stvaranja jakih plinova. U prvoj liniji bi to bile tvrde vrste zeljanica: crveni kupus, bijeli kupus, prokulica (kelj pupčar) i kelj. Doduše, i ove vrste zeljanica neke od malih životinja (prije svega zamorčići i kunići) u manjim količinama dobro podnose, ali kod drugih vrsta životinja bi trebalo odustati od hranjenja tim vrstama. I osjetljivi zamorčići i kunići, koji nisu naviknuti na zeljanice bi mogli od njih dobiti jako nadimanje.

Većina ostalih vrsti zeljanica su lakše za probavu i spadaju u zrave i bogate prehrambene namirnice. Bogate su sekundarnim biljnim tvarima, vitaminima, mineralima i elementima u tragovima. Dobro podnošljivi su napr: kineski kupus, koraba, lisnati kelj, brokula, cvijetaća i romanesko brokula.

Doduše, i oni (kao i većina ostale svježe hrane i zelene sorte, napr. salate) dovode između ostalog do laganog stvaranja plinova u crijevima, ali kod zdravih životinja to ne vodi do bolnih napuhavanja. Plinovi izlaze prirodnim putevima kroz stijenke crijeva i anus, te ne dolazi do jakog (posve zatvarajućeg) stvaranja pjene. Do problema hranjenjem zeljanicama (kao i povrćem i zelenilom, uopće) dolazi općenito onda kada životinje nemaju dovoljno kretanja te se crijeva ulijene. Kriva prehrana (premasna, previše proteina, kriva ili uopće suha hrana (kunići i zamorčići ne trebaju nikakvu suhu hranu), velike količine tovne hrane i t.d., jednostrana prehrana) može izazvati probleme u probavi i time pospješiti stvaranje plinova i nadimanje.

Na što treba paziti pri hranjenju zeljanicama?

Zeljanice su zdravo proširenje jelovnika biljoždera. Ako se pridržavamo jednostavnih pravila kod hranjenja, zeljanice neće predstavljati nikakve probleme malim životinjama:

• ako Vaš ljubimac ima često plinove ili probavne probleme, onda bi trebalo odustati od zeljanica. U tom slučaju pate životinje i tako od nezdravog poremećaja crijevne flore i njihovo hranjenje bi se trebalo preispitati, savjetovati se sa veterinarom i ev. napraviti analizu izmeta.
• ako dajete zeljanicu po prvi puta, onda ponudite samo jako male količine pojedinačnih vrsta (list kod velikih životinja, a kod malih ne veću količinu od površine nokta, uvijek podešenu veličini životinje). Ako zeljanicu dobro podnose, može se količina lagano povećavati. Zeljanica pak nikada ne smije biti jedina hrana ili trajna prehrana - već se uvijek daje kombinirana sa različitim drugim namirnicama. U principu se tokom dana ponudi više malih porcija, nikada velike količine odjednom! Primjer: jedna odrasla činčila može bez problema dobiti jednu punu šaku lisnatog kelja, a odrastao kunić i dvije šake po porciji, hrčak i miš samo kolika je površina nokta. Pazite na to da sve životinje jedne grupe dobe odprilike istu količinu zeljanice i dajte nešto manje, ako samo pojedine životinje iz grupe hoće zeljanice, a ostale ne (kako se ne bi prejele).
• Navodno su zeljanice lakše probavljive ako se 2 dana drže na hladnom (u hladnjaku).
• Vanjski se listovi odstrane. Korabica se oguli (jer većina životinja koru ne želi jesti), ostale vrste zeljanica se dobro operu. Zapravo se zeljanice za naše ljubimce onako pripreme kako bi ih mi sebi pripremili, kad bi ih jeli sirove. Kuhinjski otpaci zeljanica nemaju u prehrani naših ljubimaca što tražiti! Ako su listovi korabice nešto povenuli, ostavi ih se par sati u vazi napunjenoj vodom, tako će se podignuti i biti opet svježi.
• Ljubimce se treba generalno zdravo hraniti (vidi uputstva pod Prehrana) i mora im se pružiti mogućnosti za puno kretanja kako bi crijeva stalno bila u pokretu.

Kod hranjenja sa zeljanicama može doći do razvoja neugodnih mirisa. Urin životinja se malo jače zamuti. To nije ništa zabrinjavajuće.